Razgovor milosrdnog Boga sa očajnom dušom

Isus: Ti tamom obavijena dušo, ne očajavaj. Još nije sve izgubljeno. Započni razgovor sa svojim Bogom, koji je sama ljubav i milosrđe. – Ali, duša, na žalost, ostaje gluha na Božji zov i upada u još veću tamu.

Isus zove još jednom: Dušo, slušaj glas svoga Milosrdnog Oca.  – U duši se budi odgovor: „Za mene ne postoji nikakvo milosrđe“.  – Ona upada u još veću tamu, u neku vrstu očajanja, što joj pruža neko naslućivanje pakla i potpuno je onesposobljuje približiti se Bogu.

Isus govori duši treći put. Ali ona ostaje gluha i slijepa. Ona se počinje učvršćivati u svojoj otvrdlosti i očaju. Sada se započinje, tako reći, zalagati Božansko Milosrđe i Bog dariva duši, bez njezina sudjelovanja, konačnu milost. Ukoliko je duša odbije, Bog je ostavlja u tom stanju koje je ona sebi izabrala zauvijek. Ta milost dolazi iz milosrdnog Srca Isusova. Ona prosvjetljuje dušu svojim svjetlom, a ova započinje razumijevati Božji napor. Ali njezino obraćenje zavisi o njoj samoj. Ona zna da je to za nju posljednja milost i ukoliko ona učini jedan treptaj dobre volje – pa i najmanji – Božje milosrđe će učiniti sve ostalo.

Isus: Ovdje djeluje svemoć moga milosrđa. Blago onoj duši koja se okoristi ovom milošću. (...) Tvoj povratak meni ispunio je moje Srce velikom radošću. Vidim da si jako slaba, stoga te podižen na svoja ramena i nosim te u kuću moga Oca.

Duša očigledno probuđena pita puna straha: „Je li moguće da za mene još ima milosrđa?“

Isus: Upravo ti, moje dijete, imaš isključivo pravo na moje milosrđe. Dopusti mome milosrđu djelovati u tebi, u tvojoj jadnoj duši. Dopusti zrakama milosti prodrijeti u dušu. One donose svjetlo, toplinu i život.

Duša: „Ipak, spopade me strah pri samoj pomisli na moje grijehe i taj strašni strah tjera me sumnjati u tvoju dobrotu.“

Isus: Znaj, dušo, da mi svi tvoji grijesi nisu ranili tako bolno kao tvoja sadašnja sumnja. Nakon toliko puno napora moje ljubavi i milosrđa, ti se ne pouzdaješ u moju dobrotu.

Duša: „O, Gospodine, spašavaj me Ti sam, jer propadam. Budi mojim Spasiteljem. O Gospodine, sve drugo nisam sposobna izreći jer razderano je moje jadno srce. Ali Ti, Gospodine . . .

Isus ne dopušta duši zreći te riječi do kraja. On je diže sa zemlje iz ponora bijede i uvodi je u stan svoga Srca. Svi grijesi odmah su iščezli, žar ljubavi ih je uništio.

Isus: Dušo, ovdje su sva blaga moga Srca. Uzmi odavde što ti je potrebno.

Duša: „O Gospodine,  osjećam se ispunjemo tvojom milošću. Osjećam kako je novi život došao u mene. Ali prije svega osjećam ljubav u svom srcu. To mi je dovoljno. O Gospodine, u vječnosti ću veličati svemoć tvoga milosrđa. Ohrabrena tvojom dobrotom, izričem ti svu bol svoga srca.“

Isus: Reci sve, dijete, bez suzdržavanja jer te sluša Srce koje ljubi, Srce najboljeg prijatelja.

Duša: „O Gospodine, sad prepoznajem svu svoju nezahvalnost i tvoju dobrotu. Ti si me slijedio svojom milošću, a ja sam uništila tvoje napore. Vidim da bi mi pripao pakleni bezdan zbog proigravanja tvojih milosti.“

Isus prekida dušu i (govori): Ne zadubljuj se u svoju bijedu. Ti si suviše slaba da bi govoril. Radije gledaj u moje Srce puno dobrote. Prihvati moje osjećaje i nastoj oko tišine i poniznosti. Budi milosrdna prema drugima, kao što sam ja prema tebi. Ali ako primjetiš da popuštaju tvoje snage, dođi izvoru milosrđa i ojačaj svoju dušu. Tako nećeš zastati na putu.

Duša: „Sad razumijem tvoje milosrđe koje me okružuje kao svjetao oblak i vodi u kuću mog Oca. Ono me štiti od užasnoga  pakla, koje sam zaslužila, ne jednom nego tisuću puta. O Gospodine, neće mi biti dovoljna vječnost da bih dostojno slavila tvoje neiscrpivo milosrđe i tvoje smilovanje meni.“