VLČ. MIHAEL SOPOĆKO - SLUGA I SVJEDOK BOŽJEG MILOSRĐA
Osnivač Družbe Sestara Milosrdnog Isusa
Biografija
„To je svećenik po mojem srcu. Njegovi napori su mi dragi. Ti vidiš, moja kćeri, da se mora ostvariti moja volja i što sam obećao ja držim.“ (Dn 1256.)
Tko je bio taj svećenik po srcu Isusovu, o kojem je slušala sv. Faustina?
Blaženi vlč. Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvoro djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju.
Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilnu, sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Tu se susreo s jako siromašnim pastoralom. Nakon što ga je župnik prihvatio, započeo je kateheze s djecom i mladima, učio je mlade pjevati i osnovao je crkveni zbor. U mjestima Miedniki i Onżadowo, nalazeći se na kraju župe, sagradio je kapelu i osnovao pastoralni centar.
Uočavajući potrebe godinama zanemarenog školovanja, posebno poljskog jezika, doveo je do otvaranja oko 40 škola, u kojima se školovalo oko 1000 djece. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata i njemačke okupacije.
Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja. Kada mu je 1918. godine prijetio pritvor, otišao je u Varšavu upisati studij.
Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež.
Godine 1924. vlč. Sopoćko vratio se u Vilno, gdje nastavlja službu vojnog kapelana. Doprinio je obnovi „vojne“ crkve sv. Ignacija. Biskup Jerzy Matulewìcz naložio mu je da organizira katoličku udrugu mladih. U kratko vrijeme osnovano je osam udruga poljske mladeži.
Vlč. Sopoćko nastavlja studij i 1926. godine na Varšavskom sveučilištu obranio je doktorski rad iz moralne teologije. Započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilnu, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.
Od 1927. do 1932. obavlja službu duhovnog oca u sjemeništu.
Od 1928. godine sve do početka Drugog svjetskog rata predaje na Sveučilištu teologije Stefan Batorego u Vilnu, gdje paralelno predaje u sjemeništu. Od dolaska u Vilno ispovjednik je redovnicama i tu funkciju obavlja sve do svog odlaska iz Vilna.
Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa drugu nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.
Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja božanskog milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1924.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilna. U srpnju 1944. godine u Vilno je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je svjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilnu. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilno i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća. je
Na prekretnici 40-ih i 50-ih godina vlč. Sopoćko u širokim je razmjerima i velikom djelotvornošću vodio akcije „trijeznosti“ (odvikavanja od alkohola). U 50-im godinama organizirao je nekoliko katehetskih tečajeva za laike i redovnice. Od 1955. godine vodi pastoral u kapeli na ulici Poleskoj u Bìałystoku koja je pripadala Družbi sestara misionarki svete Obitelji. Doprinio je dogradnji kapele i tamo organizirao samostalni pastoralni centar, u kojemu je služio do kraja svoga života. Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.
Osnivač Družbe Sestara Milosrdnog Isusa
Biografija
„To je svećenik po mojem srcu. Njegovi napori su mi dragi. Ti vidiš, moja kćeri, da se mora ostvariti moja volja i što sam obećao ja držim.“ (Dn 1256.)
Tko je bio taj svećenik po srcu Isusovu, o kojem je slušala sv. Faustina?
Blaženi vlč. Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvoro djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju.
Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilnu, sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Tu se susreo s jako siromašnim pastoralom. Nakon što ga je župnik prihvatio, započeo je kateheze s djecom i mladima, učio je mlade pjevati i osnovao je crkveni zbor. U mjestima Miedniki i Onżadowo, nalazeći se na kraju župe, sagradio je kapelu i osnovao pastoralni centar.
Uočavajući potrebe godinama zanemarenog školovanja, posebno poljskog jezika, doveo je do otvaranja oko 40 škola, u kojima se školovalo oko 1000 djece. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata i njemačke okupacije.
Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja. Kada mu je 1918. godine prijetio pritvor, otišao je u Varšavu upisati studij.
Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež.
Godine 1924. vlč. Sopoćko vratio se u Vilno, gdje nastavlja službu vojnog kapelana. Doprinio je obnovi „vojne“ crkve sv. Ignacija. Biskup Jerzy Matulewìcz naložio mu je da organizira katoličku udrugu mladih. U kratko vrijeme osnovano je osam udruga poljske mladeži.
Vlč. Sopoćko nastavlja studij i 1926. godine na Varšavskom sveučilištu obranio je doktorski rad iz moralne teologije. Započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilnu, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.
Od 1927. do 1932. obavlja službu duhovnog oca u sjemeništu.
Od 1928. godine sve do početka Drugog svjetskog rata predaje na Sveučilištu teologije Stefan Batorego u Vilnu, gdje paralelno predaje u sjemeništu. Od dolaska u Vilno ispovjednik je redovnicama i tu funkciju obavlja sve do svog odlaska iz Vilna.
Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa drugu nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.
Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja božanskog milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1924.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilna. U srpnju 1944. godine u Vilno je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je svjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilnu. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilno i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća. je
Na prekretnici 40-ih i 50-ih godina vlč. Sopoćko u širokim je razmjerima i velikom djelotvornošću vodio akcije „trijeznosti“ (odvikavanja od alkohola). U 50-im godinama organizirao je nekoliko katehetskih tečajeva za laike i redovnice. Od 1955. godine vodi pastoral u kapeli na ulici Poleskoj u Bìałystoku koja je pripadala Družbi sestara misionarki svete Obitelji. Doprinio je dogradnji kapele i tamo organizirao samostalni pastoralni centar, u kojemu je služio do kraja svoga života. Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.